Većina ljudi su kukavice i ostalo negativno. Nije slučajno riječ “većina” uglavnom negativno kontekstualizirana u Kur'anu časnom. Tako je i sa ovim što zovemo Bošnjaci.
Primjer je odnos prema onome ko nam nije prijatelj bio, Davor Janjić. Bio je u Sarajevu, a onda je utekao 1993. godine. Taj glumac, prema kojem mnogi od nas upućuju simpatije, nije bio u stanju glasa pustiti kako bi osudio ili pozvao na zaustavljanje zla prema Bošnjacima i onima kojima ti Bošnjaci ne smetaju. Njega nije zanimalo što umiremo, što nas pale po našim kućama. On je snimao srbijanske filmove dok su njegove bivše sugrađane i ostale nesrbe u BiH ubijali, klali, sakatili, tjerali sa svojih stoljetnjih ognjišta, dok su naše majke i sestre silovali.
Samo narod razvučene pameti, i toliko prepadnut da dobrovoljno odustaje od vlastitog identiteta i minimuma časti, prihvata da s ljubavlju u vlastitu kuću zove vodoinstalatera koji mu je prije nekoliko godina silovao sestru. Samo poražen narod će reći: „Zašto miješati te stvari? Bitno je da taj vodoinstalater dobro postavi cijevi“. Tako su im i ukusne Manjine kifle i hljebovi. Ovdje idem malo dalje od Janjića, govorim o našem odnosu prema dokazanim nam i presuđenim dušmanima. Samo prepadnut narod cijeni drhtavce poput Asima Mujkića, koji likuje da će uskoro biti poražena ideja o reafirmaciji identiteta pa onda i ravnopravnosti Bošnjaka. Davor Janjić nije bio direktni učesnik agresije i genocida nad Bošnjacima, ali nije ništa učinio da ga cijenimo. Samo Bošnjaci imaju grad iznad čijeg su centra na oko 450 metara dušmani, a u kojem na crvenom tepihu ugošćavanju zagovarače njihovog biološkog nestanka. Mislim na nekog srbijanskog glumca koji je stvorio delirij fanova na SFF-u. Ne vjerujem da u neinteligentnom svijetu životinja ima primjer vjenčavanja sa ubicama članova svog jata. Ima kod Bošnjaka. Zapratimo ovo. Nama je bitnija neka razbibriga, poput 2 – 3 filmovane i beskorisne doskočice – jer i gluma može imati korisnost – od stvarne Davorove uloge. Bio ovdje, izdao nas i ostavio, nije spomenuo našu patnju sa svjetskih adresa, zezao se snimajući filmove 1993. godine, onda se vratio u ono što su spasili Zajko, Šehović, Sead Džuho i moja trojica burazera, pa tražio novac za svoju bitnost (tražio da ga Kanton uvrsti na listu zaslužnih osoba), pa opet otišao, u Beograd.
Neko će reći da taj rat nije mjera svega. Za mnoge stvari jeste. Po čemu mi, ovdje, u ovakvom okruženju i sa neskrivenim prijetnjama, možemo mjeriti nečiju ljudskost, hrabrost i značaj, nego po postupanju u onim situacijama, u onim godinama kada smo se borili za opstanak? Nije rat, ali eto gluma jeste kantar za vaganje Davorovog značaja!?
Davor je jedan od mnogih. Neda Ukraden, pa kaže ona „Sarajka“, kao ona „raja“. Ostavili su nas kao da nismo ljudi. Više su brinuli šta će biti sa namještajem u njihovim stanovima, nego o sestrama Almasi, Mahiri i Melihi Spahić koje su u Halačima krmojedi granatom ubili 23. augusta 1992. godine. Tada je ubijena i Melihina sedmogodišnja kćerkica Esma. Nije to zanimalo niti je Davora i Nedu potaklo na bilo kakvu ljudsku reakciju. Nisu se oni osvrtali na ubijene iz Ahatovića, na masakre na Alipašinom, na sudbine stotina hiljada muslimana. Da li umjetnici, o te senzbilne duše, da li znaju za Bakarevića ulicu? Zašto to nije zaiskrilo u njima ljubav, osjećaj, misao, drhtaj, zašto ne napraviše korisno umjetničko djelo?
Zašto ne pustimo Davora na miru nestane u tišini, onako nebitan kao što su njemu bili nebitni milioni naših smrti i rupe kroz koje se vidjelo naše crveno meso muslimansko?! Zašto nam je još i žao Davora? Neka idu k vragu izdajnici i neprijatelji moga naroda. Ne zanima me kako dobro razvode vodovodne cijevi ubice mog brata.
(S. Karamustafić, Udruženje novinara i medijskih radnika “Nino Ćatić”)
