Ovdje je sve sumorno, dragi prijatelju. Teško se miriti sa ovim beznađem i svekolikom bijedom. Pišem i stvaram kao nikada do sada. Možda moji stihovi i dođu do tebe jednog dana. Pročitaj ih, jer ti znaš da sam uvažavao uvijek tvoje mišljenje. Moja bolest, žutica, nije jača od želje da se jednoga dana da sretnemo uz gemišt i pjesmu. Prebrodit ću ja ovo sve. Crne oči mi se ne javljaju, ne pišu. Jesam i to kod svih zaboravljen? Ukoliko mi se pokaže prilika poslat ću ti primjerak naših novina „Srebreničkog glasa“ koji uređujem sa nekolicinom entuzijasta.
Ovo je u pismu svome prijatelju Mirsadu Mustafiću napisao novinar i pjesnik Nihad Nino Ćatić iz Srebrenice, krajem 1993. godine, dok je uveliko trajala opsada ovog grada. Iz pisma se vidi da je najveći broj pjesama Nino napisao tokom 1993. (“pišem i stvaram kao nikada do sada“), što se vidi na kraju prve verzije štampanih pjesama. I u Ninovoj zbirci pjesama „Narod beznađa“ najviše je pjesama iz ove godine. Između ostalog, nakon poslatih pjesama, Nino bi zatražio i mišljenje o svojoj poeziji, od gospodina Mustafića, ako bi njegovi stihovi došli do njega. Mirsad Mustafić danas radi kao profesor u Tuzli.
Neki su već istakli da ih Ninova poezija podsjeća na najznačajnijeg poljskog pjesnika, esejistu i dramatičara Zbignjeva Herberta, koji je rođen u Ukrajini 1924., a umro u Poljskoj 1998. godine, posebice čak i onaj Ninov posljednji ratni izvještaj iz Srebrenice iz 10. jula 1995. godine. Inače neke Ninove pjesme, zbog poredane ratne dokumentarnosti porede se sa Zbignjevom.
Konture Ninove ratnopatriotske, socijalne, historijske, ljubavne poezije, su određene događajima o kojima je izvještavao svakodnevno iz svog ratnog studija, čak i ono što i nije vezano za rat odiše u ovakvim putevima, odslikavajući sve nemire pjesnika. U pjesmi „Zasjeda“ Nino razobločuje sve užase i grozote rata. Piše:
„Kota je pala;
Krv se gorom lije;
Lobanje razmrskane, tijela masakrirana…
Crvene nam se ulice,
Kuće oplakane.
Dok oni nepomično leže;
Tihi jecaji kotlinom se šire.
Oni više nemaju ništa;
Sve su od sebe dali…“
U pjesmi „Ovdje i sada“, kao da je vrijeme stalo. Nema se kuda dalje od dna:
„Gomila gladnih po obroncima;
Pogledom zalijepljenim u visine;
Gomila mrtvih po zgarištima.
Sva ljeta su davno prošla.
Gazim blato, ližem smrad postojeći;
Samo pepeo, samo krv.“
U ratnom magnovenju, dogodi se i „prenosi“:
„Umorni od rata, mi smo maštali
Moju barku pored žala i kućicu.
Zorom rosnom su se kupali
Bijeli labudovi u morskoj vrućici.
Krvavi dani – moje stihove zove;
Mi smo i dalje ćutke, bez glasa gledali
Snove naše i maštanju se predali…”
Onda se pjesnik prepušta mračnim noćima “slijepog grada“. Kao da je on u taj gad zalutao. Sve mu je nepoznato. Vrijeme tepa o „slijepom gradu koji vraća sve proživljeno, pa pjesnik sumnja zbog Nje i u ono doživljeno:
“Ovdje se šuti ili pjeva,
A suze zaleđene – januarske,
Još zvijezde nebom kruže
I grle svoje uništene ljepote.
…Mračne su noći
A dani hvataju pomrčine…
I onda u kolone, domovi su nam u pepelima:
„Kada smo u koloni
S glađu u trbusima;
Patnja nas je zbližila;
Patnja?! O licemreni svijete…
Hodali smo u koloni;
Govorili nismo ništa;
Naša su djeca rekla sve.“
Pjesnik upućuje „Molitvu na smrt“, jer mu pocijepaše zemlju, pa je svaka stopa po njoj krvava. Osjeća da mržnja struji od brda do brda. Traži od zemlje da udahne svoje ljepote i pored mržnje, razaranja. I u pjesmi „Teci mutna rijeko“ uzvikuje:
„Svi koji ne vjeruju
Tvojoj nekadašnjoj ljepoti…
Pokaži im sad
Kako te neko otrova…
Pokaži
Neka se vidi…
Pa čak i do Crnog mora
Nekad će čovjek
Toga da se stidi.“
U pjesmi „Čežnja za slobodnom Bosnom“ Pesnik je oko sebe okupio vremeske odrednice kako bi Bosna bila još slobodnija, pa do svih onih atributa koji našu zemlju prate, od onog Tamni vilajet, kakvim su joj „tepali“ do svih Đerzelezovih puteva koji se i danas ovdje susreću, a koji nas podsjećaju na i onog Đerzeleza Envera Čolakovića. Tu je i duh Zmaja od Bosne koji još žubori, kao i rijeke Drina i Neretva. Drinu spominje kao granicu snova i postojanja s vjerom da će se mač nad Bosnom u užarenom grotlu rastopiti. I iz svega ovoga historijskog s razmišljanjem o budućnosti kod pjesnika se odjednom probudi ljubav, izvan stege, sklupčana i sačuvana, raširenih krila, kao osmijeh ide ka svome zagrljaju. Tako je to u pjesmi „Moja ljubav:
„Jasno je da je sada skrivena.
I neka je tako.
Iščupani lik iznad ponora
Probudit će ono što je utihnuo,
Sklupčano – zavihoriti
Kao jarbol sačuvanosti.”
U pjesmi „Koraci“ pjesnik osjeća negdje skrivenu ljubav. Upoređuje je s nekim ko se plaši mraka i takva mu ne treba, odbija je od sebe, ne treba mu ta avet ni u snu, jer se pjesnik uzdigao iznad svih aveti i sada je on lav. Pjesnik se vraća u svoju najsuroviju svakodnevnicu iz koje se on pita u pjesmi „Koga čekati“ da li postoji neko koga treba čekati? I sebi odgovara: „Tvoje je ostrvo i čekanjem nećeš dočekati dan”.
Posljednji ratni izvještaj Nino je poslao sa 10. jula 1995. godine, kada je Mladićeva vojska već ulazila u grad. Pozdravio se s majkom Hajrijom i ocem Junuzom i s prijateljima krenuo prema Tuzli podrinjskim šumama. Roditelje je savjetovao da odu u Potočare, gdje je bila baza ‘plavih šljemova’, koja je postala i posljednje uporište Junuzovo, koje je, kasnije, pronađeno u sekundarnoj grobnici Čančari, ali Ninovo tijelo nije i za njime još uvijek traga majka Hajrija… Ovaj tekst završit ću dijelovima pjesme „Jesen ulazi nesmetano“:
“Jesen ulazi nesmetano
u razorene krajeve.
Suze su utihnule
Ali nebo još oplakuje pustare.
…Tisuće kolona i bosih,
Po ulicama dobuje kiša,
A čemu sve ove nedaće?
Spiskovi nestalih i nasilno umrlih…
Jesen je olovno teška.”
(Udruženje novinara i medijskih radnika “Nino Ćatić”, Mirsad Sinanović)
